Nedjeljna čitanja: Ez 37, 12-14; Ps 130, 1-8; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45
Isus je slika čovjeka koju želimo precrtavati u naš život i u naše srce tijekom našega života sa željom da postanemo kao On. Od načina na koji Isus govori, kako se odnosi prema svojim bližnjima i prilagođava tipu čovjeka koji stoji preda njim pa sve do Njegova odnosa s Bogom, Isus je bez mane i savršena slika ljubavi.
Zaustavimo se u ovom evanđelju i promatrajmo Ga; kako se ponaša, što govori i kako postupa. U početku Evanđelja vidimo da mu dolazi vijest o bolesti ljubljenog prijatelja Lazara iz Betanije. Sigurno Ga je ta informacija potresla i vjerujem da je slika prijatelja koji leži teško bolestan u Isusu izazavala emocije tuge, suosjećanja i želje za pomoći. No Isus je odlučio ostati u gradu još neko vrijeme. Sigurno je imao u planu obilaziti ljude, ozdravljati i poučavati te unatoč tome što je nosio Lazara u srcu, odlučio je ipak ostati još dva dana tamo gdje je bio. Osjetio je da je tako najispravnije. Zanimljiva je ta Isusova odlučnost u ovoj odluci. Mnogi od nas bi se na ovakvu vijest rastresli i odlučili odmah sve napustiti i napraviti ono što mislimo da je najispravnije-pokušati pomoći Lazaru i biti uz Martu i Mariju. No Isus, kako je bio u povezanosti sa Ocem, osjetio je da još nije vrijeme, nije se dao rastresti unatoč boli koju je osjećao i vjerovao je da je Bog tu nešto pripremio, kako bi se proslavio i kako bi Mu što više ljudi povjerovali. Intiman Odnos sa Abbom, Ocem ljubavi je nešto na što smo pozvani i mi nasljedovati Ga. U neprestanoj prisnosti sa Njim, problemi i situacije koje iskaču oko nas postaju prilike u kojima možemo naći način kako govoriti, činiti i ljubiti kao što Abba ljubi. To su prilike u kojima Ga možemo proslavljati. Isusovo odgađanje odlaska Marti i Lazaru i smrt Lazarova kada je napokon došao izgledali su kao neizlazna situacija. No upravo u toj situaciji Isus je prepoznao da će moći proslaviti Boga, vjerovao Mu je iz dubine duše da može oživjeti Lazara i tako je i bilo. I mi smo pozvani njegovati naš odnos sa Abbom, živjeti iz Njegove prisutnosti koja će nam otvoriti oči da prepoznamo da se neizlazno i nerješvo sa neobičnom lakoćom razrješava kada Njemu predamo konce i proslavljati Ga kada vidimo Njegov prst na djelu.